Europa se trenutno nalazi u najozbiljnijoj krizi u opskrbi zrakoplovnim gorivom u modernoj povijesti. Direktor Međunarodne agencije za energiju (IEA) Fatih Birol izjavio je prošli tjedan da Europi preostaje “možda šest tjedana” zaliha kerozina. Zbog rata u Iranu i američke pomorske blokade Hormuškog tjesnca — kroz koji, prema analizi Oxford Economicsa, prolazi između četvrtine i trećine svjetske pomorske opskrbe kerozinom — cijena zrakoplovnog goriva udvostručila se u svega mjesec dana.

Što su strateške rezerve kerozina i zašto postoje

Strateške rezerve nafte i naftnih derivata obvezne su zalihe koje svaka zemlja članica EU mora držati kao osiguranje od prekida u opskrbi. Pravni okvir postavlja Direktiva 2009/119/EZ, koja od država članica traži zalihe ekvivalentne 90 dana prosječnog neto uvoza ili 61 dan domaće potrošnje — što god je veće. Zemlje same biraju strukturu rezervi: neke drže više sirove nafte, neke gotovih proizvoda poput benzina, dizela ili kerozina.

U Hrvatskoj je za upravljanje obveznim zalihama zadužena Agencija za ugljikovodike (AZU). Financira se naknadom koju plaćaju svi uvoznici i proizvođači naftnih derivata, a sredstva koristi za otkup, skladištenje i obnovu zaliha. Zalihe se mogu držati u obliku sirove nafte, gotovih proizvoda ili ugovornih opcija o kupnji kod trećih strana (takozvane “tickets”).

Kerozin ili zrakoplovno gorivo izdvaja se iz cijele obitelji naftnih derivata kao najosjetljiviji proizvod. Za razliku od benzina i dizela, koji imaju široku civilnu i vojnu zamjensku primjenu, kerozin se praktički koristi isključivo u zrakoplovstvu. Prema podacima Međunarodne udruge za zračni prijevoz (IATA), čini oko 30 % ukupnih operativnih troškova zračnih prijevoznika, dakle najveći pojedinačni trošak u industriji.

Zašto neke zemlje drže tisuće tona, a druge nula

Razlike u količini kerozinskih rezervi u EU izravno odražavaju zračnu infrastrukturu i ekonomsku geografiju. Francuska drži 1.167 tisuća tona jer ima zračnu luku Charles de Gaulle, jedan od najvećih europskih zračnih čvorova; Njemačka 1.136 tisuća tona zbog Frankfurta i Münchena; Španjolska 714 tisuća tona zbog gustoće turističkih ruta i velike uloge Madrid-Barajasa. Italija (596) i Nizozemska (167, sa Schipholom) slijede istu logiku.

Posebno je zanimljiv slučaj Irske. S populacijom od 5,1 milijun stanovnika — tek neznatno više od Hrvatske — Irska drži 330,8 tisuća tona kerozina. Razlog je zračna luka u Dublinu, jedan od glavnih transatlantskih zračnih čvorova u Europi, koji pretače gorivo za stotine letova dnevno prema SAD-u. Rezerve su, drugim riječima, izraz stvarnog prometa, ne veličine populacije.

Na suprotnoj strani nalaze se zemlje bez vlastite rafinerije: Slovenija, Cipar i Estonija drže nula tona sirove nafte u strateškim rezervama — sve moraju držati u gotovom obliku derivata. Slovenija je unutar tog okvira odabrala koncentrirati cjelokupnu rezervu od 517 tisuća tona u dizelu i benzinu, potpuno preskočivši kerozin. Po EU direktivi to je dopušteno jer ona dopušta određeno miješanje kategorija. U kontekstu trenutne krize, međutim, slovenski izbor djeluje prilično rizično.

Hrvatska na dnu liste država EU

Hrvatski podatak od 5.000 tona izgleda skromno kad se usporedi s brojkama glavnih europskih igrača, ali koliko je to u praksi? Prosječni Airbus A320, najčešći avion u europskom srednjelinijskom prometu, troši oko 2,5 tone kerozina po satu leta. Hrvatska cijela strateška rezerva kerozina dakle pokriva otprilike 2.000 sati leta takvog aviona — ili, za konkretniji prikaz, nekoliko tjedana rada cijele flote Croatia Airlinesa u vršku ljetne sezone.

Te rezerve su, usput rečeno, u proteklih pola godine porasle s nule na ovaj skromni iznos. Bitnije je pitanje funkcionira li takav buffer u scenariju stvarne krize. Strateške rezerve nisu dizajnirane za pokrivanje nekoliko dana rada — trebale bi biti osiguranje za tjedne ili mjesece izolacije. EU direktiva zahtijeva 90 dana zaliha za potrebe naftnog tržišta u cjelini; na razini kerozina specifično, razlika između Hrvatske i susjednih zemalja s razvijenijom strateškom infrastrukturom jasno je vidljiva na infografici.

Hrvatskoj u praksi pomaže domaća rafinerijska infrastruktura — INA Rijeka (Urinj) proizvodi dio kerozina za domaće tržište — pa u normalnim uvjetima ne ovisi isključivo o uvozu gotovog goriva. No u scenariju kakav trenutno vidimo u Europi, gdje je tržište kerozina ušlo u “sistemsku nestašicu” (izraz koji je u razgovoru s CNBC-om upotrijebio Claudio Galimberti iz Rystad Energyja), i sama rafinerija ovisi o dotoku sirove nafte kroz sustav JANAF-a i Jadransko more. Drugim riječima, domaća proizvodnja nije autonomno rješenje ako se europska kriza opskrbe produbi.

Kriza u Iranu i lavina otkazivanja letova

Rat između SAD-a i Irana započeo je 28. veljače 2026. Cijena nafte u roku od nekoliko dana prešla je razinu od 100 dolara po barelu. Ključni pomak dogodio se u ožujku, kada je američka mornarica uspostavila pomorsku blokadu ulaza u Hormuški tjesnac. Prema Oxford Economicsu, cijene sirove nafte u ožujku su skočile za 64 % — najveći šok od 2022. Od početka rata nijedan brod s kerozinom iz Zaljeva nije prošao tjesnac.

Posljedica je eskalacija dviju paralelnih kriza. Prva je cjenovna: prema podacima IATA-e, cijena kerozina u ožujku je porasla za 103 % na mjesečnoj razini. Trenutni “crack spread” (razlika između cijene kerozina i sirove nafte iz koje se proizvodi) dosegnuo je rekordnih 80 dolara po barelu. Druga kriza je fizička: brodovi s kerozinom iz Zaljeva jednostavno ne dolaze. SAD je povećao izvoz kerozina prema Europi šesterostruko, na oko 150.000 barela dnevno, ali to pokriva tek dio jaza.

Zato su u posljednjih mjesec dana aviokompanije jedna za drugom najavile rezove. Ryanair razmatra smanjenje kapaciteta za ljeto, Wizz Air očekuje udarac od 50 milijuna eura na neto dobit u 2026., KLM će narednog mjeseca otkazati 160 letova iz Amsterdama, SAS je otkazao tisuću letova u travnju. Lufthansa je objavila otkazivanje 20.000 letova i ubrzano gasi CityLine feeder operacije, uključujući 27 starijih aviona koje povlači prije roka.

Što to znači za hrvatsku turističku sezonu

Za Hrvatsku, koja ostvaruje oko petine BDP-a od turizma i gdje većina stranih turista s udaljenih tržišta dolazi zrakom, nestašica kerozina nije apstraktna priča. Ako europske aviokompanije nastave rezati kapacitete pred ljetnu sezonu, manje će letova ulaziti u Zagreb, Split i Dubrovnik. Prema već spomenutoj analizi Oxford Economicsa, europske cijene aviokarata mogle bi ovoga ljeta porasti 5-10 %, uz dodatni pritisak preko “fuel surcharge” dodataka koje kompanije već sada uvode.

Pitanje strateških rezervi kerozina vjerojatno će postati vidljivo u domaćoj politici tek ako dođe do izravne nestašice na hrvatskom tržištu, a scenariji za to postoje. Ako kriza u Hormuzu potraje u ljetnu sezonu, konkurencija oko ograničene opskrbe kerozina među europskim zračnim lukama mogla bi dovesti do situacije u kojoj manji aerodromi jednostavno ne dobivaju gorivo na vrijeme. U tom slučaju, rezerva od 5.000 tona svakako je bolja od nule, ali nekoliko tjedna prometa ne čine ozbiljan strateški buffer za krizu koja bi mogla trajati mjesecima.

Infografika u vrhu članka prikazuje cjelovitu sliku strateških rezervi kerozina u EU u prosincu 2025. — posljednjem mjesecu za koji su dostupni podaci za gotovo sve članice (podatak za Švedsku odnosi se na studeni 2025.). Izvor podataka je Eurostatov dataset nrg_stk_oilm. Brojke su izražene u tisućama tona i pokazuju stanje obveznih rezervi prijavljenih Europskoj komisiji u okviru direktive 2009/119/EZ.

The post Strateške rezerve kerozina: Je li Hrvatska spremna za nestašicu zrakoplovnog goriva? appeared first on MAKROinfo.com.

Analizirali smo službene podatke Međunarodnog monetarnog fonda i World Gold Councila za dvanaest država jugoistočne Europe kako bismo odgovorili na nekoliko ključnih pitanja: tko danas ima koliko, zašto su neke zemlje na nuli, i što ulazak u eurozonu znači za nacionalne zlatne rezerve.

Pregled po državama: od 114 tona do nule

Tri države jugoistočne Europe drže više od 100 tona zlata. Grčka vodi s 114,7 tona, što je čini apsolutnom prvakinjom. Slijedi Mađarska sa 110 tona, koja je svoje zlatne rezerve drastično povećala u posljednjih nekoliko godina – još 2018. godine držala je tek oko 30 tona. Rumunjska je treća sa 103,6 tona, a većinu tog zlata drži još od ere Ceaușescua.

Srbija se izdvaja kao najsnažnija ne-EU država u jugoistočnoj Europi s 53,5 tona. Narodna banka Srbije je aktivno kupovala zlato tijekom 2024. i 2025. godine, dodavši između 4 i 5 tona samo u 2025., čime je bila najaktivniji kupac zlata u jugoistočnoj Europi. Uz to, Srbija je repatrirala gotovo svo svoje zlato iz inozemstva — prema dostupnim podacima, u švicarskim trezorima je ostala samo jedna tona.

Bugarska drži 41 tonu zlata, a njezin je slučaj posebno zanimljiv jer je upravo 1. siječnja 2026. ušla u eurozonu kao 21. članica, što znači da je morala prenijeti dio svojih rezervi Europskoj središnjoj banci. Tijekom 2025. godine Bugarska je dodala otprilike 2 tone zlata u svoje rezerve, vjerojatno upravo u sklopu priprema za ulazak u eurozonu, slično kao što je to učinila i Hrvatska krajem 2022. godine.

Iza te petorke slijedi značajan pad. Sjeverna Makedonija drži 6,9 tona, Slovenija 4,2 tone, Bosna i Hercegovina 3,5 tona, a Albanija 3,4 tone. Crna Gora drži približno 1,2 tone zlata, no s važnom napomenom: to zlato nije u bilanci središnje banke već Ministarstva financija, jer ga je Crna Gora dobila u procesu sukcesije imovine bivše SFRJ i SRJ. Na samom dnu tablice nalaze se Hrvatska i Kosovo s nula tona zlatnih rezervi.

Zašto Hrvatska nema zlatnih rezervi?

Hrvatska je u ranim devedesetima, nakon osamostaljenja, naslijedila 13,2 tone zlata iz bivše Jugoslavije. No 2001. godine, pod guvernerom Željkom Rohatinskim, Hrvatska narodna banka prodala je cjelokupne zlatne rezerve po tadašnjoj cijeni od otprilike 272 dolara po unci, zaradivši oko 115 milijuna dolara. Da je tih 13 tona zadržano do danas, vrijedile bi više od dvije milijarde dolara prema trenutnoj cijeni zlata.

Od 2001. do 2022. godine Hrvatska nije držala ni gram zlata. Promjena se dogodila tek krajem 2022. godine, neposredno prije ulaska u eurozonu 1. siječnja 2023. Pri pristupanju eurozoni, svaka nacionalna središnja banka mora Europskoj središnjoj banci prenijeti dio svojih deviznih rezervi, od čega 15% mora biti u zlatu, prema takozvanom kapitalnom ključu koji se temelji na udjelu BDP-a i populacije svake zemlje u EU.

Za Hrvatsku je taj iznos ukupno iznosio 639,9 milijuna eura, od čega je 15% — otprilike 96 milijuna eura moralo biti u zlatu. Budući da HNB u tom trenutku nije imao zlata, kupio je nešto manje od 2 tone na slobodnom tržištu u prosincu 2022. i odmah ih prenio na račune ESB-a u Frankfurtu 3. siječnja 2023. Dakle, Hrvatska je kupila zlato isključivo da bi ispunila obvezu prema ESB-u, a ne da bi gradila vlastite zlatne rezerve.

Zlato ESB-a i zašto ga ne uključujemo u ove podatke

Europska središnja banka trenutno drži oko 507 tona zlata, prikupljenog od svih nacionalnih središnjih banaka članica eurozone. To zlato je u vlasništvu ESB-a i vodi se na njezinoj bilanci, a ne na bilancama pojedinih nacionalnih središnjih banaka.

Zato infografika prikazuje isključivo zlato u držanju nacionalnih središnjih banaka, onako kako ga izvještava Međunarodni monetarni fond u svojoj bazi International Financial Statistics. Kada Banka Slovenije izvještava da drži 4,2 tone, to je zlato koje je na njezinoj vlastitoj bilanci, odvojeno od onoga što je prenijela ESB-u pri ulasku u eurozonu 2007. godine. Isto vrijedi za Grčku (članica eurozone od 2001.), Bugarsku (od 2026.) i Hrvatsku (od 2023.).

Drugim riječima, stvarna količina zlata koja se može pripisati nekoj zemlji mogla bi biti nešto veća od prikazane ako uzmemo u obzir proporcionalni udio u ESB-ovim rezervama. No za dosljednu i usporedivu metodologiju (pogotovo jer uspoređujemo i nečlanice eurozone poput Srbije i Albanije) najpreciznije je koristiti podatke o vlastitim rezervama svake središnje banke.

Udio zlata u ukupnim deviznim rezervama

Sama tonaža ne govori cijelu priču. Jednako je zanimljivo pogledati koliki udio zlata čini u ukupnim deviznim rezervama svake države, jer to otkriva koliko snažno pojedina središnja banka vjeruje u zlato kao strateški instrument.

Grčka prednjači s nevjerojatnih 71% ukupnih rezervi u zlatu, što je jedan od najviših udjela na svijetu. Bugarska je na 69,2%, a Srbija na 28,8%. To znači da Srbija, iako ima manje zlata u apsolutnom iznosu od Rumunjske, relativno gledano drži gotovo dvostruko veći udio u zlatu. Mađarska je na 26,1%, Slovenija na 19,4%, Rumunjska na 18,5%, a Sjeverna Makedonija na 17,6%.

Na drugom kraju spektra nalaze se Bosna i Hercegovina (6,1%) i Albanija (6,9%), čije središnje banke zlato drže tek kao marginalni dio ukupnih rezervi.

Regionalni trendovi i širi kontekst

Zlatne rezerve središnjih banaka jugoistočne Europe treba promatrati i u širem globalnom kontekstu. Posljednje tri godine (2022.–2024.) obilježila je snažna kupovina zlata od strane središnjih banaka diljem svijeta – svake godine kupljeno je više od tisuću tona, daleko iznad prosjeka od 473 tone godišnje u razdoblju 2010.–2021. Taj trend se nastavio i u 2025. godini.

Najistaknutiji kupac u Europi bila je Narodna banka Poljske, koja je od 2018. do kraja 2025. povećala svoje rezerve s oko 103 tone na čak 550 tona. Mađarska je također bila među aktivnijim kupcima, utrostručivši svoje zlatne rezerve od 2018. godine.

U samoj jugoistočnoj Europi, Slovenija je 2025. godine prvi put nakon 2005. dokupila zlato, dodavši 1,05 tonu i povećavši rezerve s 3,17 na 4,22 tone. To je relativno nepoznata vijest, ali je relevantna za regionalnu financijsku publiku.

Izvori

• IMF International Financial Statistics (IFS)
• World Gold Council — Gold Reserves by Country
• Ministarstvo financija Crne Gore, CdM portal

The post Zlatne rezerve država jugoistočne Europe — tko ima koliko zlata? appeared first on MAKROinfo.com.

Postavlja se jednostavno pitanje: koliko grama zlata danas može kupiti jedna prosječna plaća, i kako se to promijenilo u odnosu na prije deset godina?

Prosječna neto plaća u Hrvatskoj danas iznosi 1.511 eura. Prije deset godina bila je 770 eura — gotovo dvostruko manje. No u travnju 2016. gram zlata koštao je oko 35 eura, pa je prosječna hrvatska plaća mogla kupiti 22 grama. Danas gram košta 130 eura, a tih 1.511 eura donosi samo 11,6 grama. Plaća je narasla 96%. Cijena zlata narasla je 271%.

Zašto mjeriti plaću u zlatu?

Zlato je najstarija mjera vrijednosti na svijetu. Za razliku od eura, dolara ili dinara, ne može se tiskati, ne ovisi o odlukama centralne banke i ne gubi vrijednost zbog inflacije. Upravo zato služi kao zanimljiv referentni okvir za sagledavanje rasta plaća iz druge perspektive.

Kada se kaže da plaća raste, to je nominalni podatak – govori koliko eura piše na platnoj listi. Ali ne govori ništa o tome koliko se zlata za taj iznos može kupiti. A zlato je u posljednjem desetljeću raslo brže od plaća u svim promatranim državama.

Što pokazuju podaci?

Usporedba obuhvaća prosječne neto plaće u pet država za 2016. i 2026. godinu, podijeljene s cijenom grama zlata u istom razdoblju.

Slovenija je imala najveći apsolutni pad. Prosječna plaća porasla je s 1.016 na 1.640 eura (+61%), ali je u gramima zlata pala s 29 na 12,6 grama — pad od 57%. Razlog je jasan: rast plaće od 61% ne može pratiti rast zlata od 271%.

Hrvatska bilježi pad od 47%. Plaća je s 770 narasla na 1.511 eura — rast od 96%. No u gramima zlata to je pad s 22 na 11,6 grama.

Bosna i Hercegovina prati sličan obrazac. S prosječnom plaćom od 425 eura u 2016. (12,1 gram zlata) i 818 eura danas (6,3 grama), pad iznosi 48%.

Crna Gora bilježi pad od 44%. Plaća je porasla s 490 na 1.026 eura (+109%), ali je u gramima zlata pala s 14 na 7,9.

Srbija ima najmanji pad – 24%. Prosječna plaća je s 360 eura skočila na 1.010 eura, rast od čak 181%, daleko najbrži među promatranim državama. No ni taj rast nije dovoljan da drži korak s cijena zlata.

Srbija: najbrži rast plaća, ali ni to nije dovoljno

Srbija je zanimljiv slučaj. Plaća je gotovo utrostručena. 2016. je bila na začelju, a danas je praktički izjednačena s Crnom Gorom. Takav nominalni rast zvuči impresivno.

Ali čak ni 181% rasta plaća nije dovoljno kad zlato raste 271%. Srbija jedina od pet promatranih država bilježi pad manji od 30%, no i dalje je u minusu – s 10,3 grama pala je na 7,8 grama.

Ako ni država s najbrže rastućim plaćama ne može pratiti zlato, to govori koliko je rast cijene zlata u posljednjem desetljeću bio izvanredan.

Zašto je zlato poraslo 271%?

Cijena zlata nije porasla bez razloga. Nekoliko strukturnih faktora gura cijenu naviše godinama.

Centralne banke kupuju zlato rekordnim tempom. Prema podacima World Gold Councila, godišnja kupovina centralnih banaka premašila je 1.000 tona u 2023. i 2024. godini – više nego dvostruko od prosjeka prethodnog desetljeća. Razlog je diversifikacija rezervi dalje od dolara.

Geopolitičke napetosti pojačavaju potražnju. Rat u Ukrajini, nestabilnost na Bliskom istoku, trgovinski ratovi i sankcije tjeraju kapital prema sigurnim lukama.

I inflacija igra ulogu. Period 2021.–2023. donio je najveću globalnu inflaciju u četiri desetljeća. Čak i nakon što su stope usporile, tržišta su ostala oprezna. Zlato u tom kontekstu funkcionira kao osiguranje od gubitka vrijednosti novca.

Izvori

• Državni zavod za statistiku (DZS) — Hrvatska
• Statistični urad Republike Slovenije (SURS) — Slovenija
• Republički zavod za statistiku (RZS) — Srbija
• Uprava za statistiku (MONSTAT) — Crna Gora
• Agencija za statistiku BiH (BHAS) — Bosna i Hercegovina
• London Bullion Market Association (LBMA) — cijena zlata
• World Gold Council — podaci o kupovini centralnih banaka

Plaće: siječanj 2026. (HR, SI, RS, ME), studeni 2025. (BiH). Zlato: spot cijena EUR/gram, travanj 2016. i travanj 2026.

Sadržaj na makroinfo.com služi isključivo u informativne svrhe i ne predstavlja financijski savjet.

The post ANALIZA: Koliko zlata može kupiti prosječna plaća? appeared first on MAKROinfo.com.